Home

Geppetto iz Masarykove ulice

Svejedno je gdje živiš kada nisi kod svoje kuće, kaže postolar Fabijan Rajić

12.1.2018.

Čovjekov se život prepoznaje po onome što on radi i načinu na koji radi. O samome trudu i neodustajanju svjedoče brojne životne priče, a i ovo je jedna od njih. Koliko se čovjek zapravo rodi malen ispod zvijezda, a koliko velik može postati, svjedoči primjer Fabijana Rajića, najstarijeg postolara u Karlovcu koji je svoj obrt zatvorio 30. lipnja 2017. godine. Fabijan je odrastao u Kiseljaku u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada život nije pružao paletu izbora kao što ona postoji danas. Između mesara, kovača i postolara, njemu je pripalo ovo potonje. Poslije šestog razreda, otišao je u zanat i završio ga s nepunih 17 godina. Radio je po cijele dane, a navečer išao u školu. Od pet sati ujutro bio je i šegrt i čistačica i spremačica i ložač, ali navečer učenik koji je svoje znanje skupljao u jednu bilježnicu zvanu svaštara. Pamti Fabijan rado te školske dane, a s osmijehom na licu prisjetio se jedne zgode.

-U vrijeme dok su se cipele šivale, konci su bili od lana. Dobio sam zadatak pofarbati ih da se mogu što prije osušiti. Neki se od njih nisu stigli osušiti pa me majstor natjerao da ih uzmem i trčim s njima po cesti ne bi li bili prije gotovi. Nije lako bilo biti šegrt, pogotovo ne tako mladoj osobi, prisjeća se.

Znanja stečena na taj način dobro je upijao jer je znao da će se na njih tijekom života moći osloniti. No, susreo se Fabijan i s ucjenom.

-Prije polaganja stručnog ispita, majstor me tražio da dam otkaz i da ću onda ispit položiti. To samo i učinio. S obzirom na činjenicu da tada u Kiseljaku nije bilo posla, otišao sam do Dervente gdje sam u izlogu neke prodavaonice vidio razglednicu na kojoj je bio ružni magarac. Kupio sam je, na nju napisao ''Dragi majstore, čuo sam da si izgubio osobnu iskaznicu pa ti šaljem sliku da možeš napraviti novu.'', i poslao sam istom onom majstoru koji me ucijenio, ispričao je Fabijan na način koji bi svakog sugovornika natjerao na smijeh.

Tada je počela prava životna pustolovina mladoga postolara. U svijet je otišao sa 17 godina i odvojio se od obitelji. Od osmero braće svako je otišao na svoju stranu, a Fabijan u Karlovac gdje je služio vojni rok i stekao prijatelje trenirajući rukomet, hrvanje i nogomet.

-Bilo mi je svejedno gdje živim kada nisam kod svoje kuće. Došao sam u Karlovac s jednim koferom, bio vrijedan, uporan i uspio sam nešto stvoriti tako što sam otkupio prostor od čovjeka koji je odlazio u Njemačku i krenuo sam s poslom, kaže postolar.

Obrtništvo je tih godina cvjetalo, a samim time i konkurencija je bila velika. No, svaki je obrtnik imao svoje mušterije tako da mjesta strahu nije bilo. Dobrom poslu pogodovala je i činjenica da je u Karlovcu tada bilo puno vojske, ali isto tako da nije bilo autoputa pa su svi putevi vodili preko Banije gdje je i bila njegova radionica, u Masarykovoj ulici.

-Ne možete zamisliti koliko je bilo posla, ali onome koji zna raditi to nije teško. Jednom sam prilikom brojao koliko pari cipela imam na popravku, bilo ih je 200.  Znao sam napraviti dva do tri para špičoki dnevno, ali radilo se do 22 sata. Tada je ručni rad bio na cijeni, prisjeća se.

Fabijan svoje mušterije nikada nije iznevjerio, a prema njima je uvijek bio otvoren i susretljiv.

-Jednom prilikom postolar iz Bihaća mi je rekao: ,,Bolan, mušterije su konji, samo im napravi.'' To me strašno povrijedilo. Moje su mušterije bile moja obitelj, čak i u onim trenucima kada nisu bile u pravu. Cijenio sam njihovo mišljenje jer se puno puta pokazalo njihovo veliko znanje o cipelama. Moji obrtnici su mi često znali reći kako se nikada ne žalim kao da nisam obrtnik, naglašava Rajić.

Iako se nikada nije žalio, zbog pretjerane papirologije i briokracije, nakon 53 godine rada u istoj radionicu, Fabijan je odlučio svoj obrt zatvoriti. Potez je to na koji se čovjek treba pripremiti jer nije lako odreći se onoga na čemu se gradi cjelokupni život. Psihički se pripremio na to tako da ga taj postupak nije pogodio, ali rastužio je njegove mušterije i susjede koji su navikli na njegovu prisutnost i rad, ali i poneki vic koji im je uobičavao ispričati.

-Radionica mi je ostala u lijepom sjećanju. U trenutku kada nitko nije vjerovao u mene, napravio sam čudo. Od prvoga dana svoj sam posao shvaćao ozbiljno. Prvo sam platio sve troškove i nikada nisam dobio nikakvu kaznu. Moja je radionica bila starinska i što god da se unutra nalazilo, napravljeno je i kupljeno s puno truda i ljubavi, sa sjetom u očima kaže postolar.

Sve ono što se u njoj nalazilo bilo je potrebno za rad, za život.

-Koliko se toga samo za vrijeme moga života promijenilo. Kad si dijete, sve je nekako veliko, a kada odrasteš sve se promijeni, ističe Rajić.

Vrijeme je prolazilo, ali ljubav prema poslu i mušterijama je ostala uvijek ista. A sjede li i danas dugokose, nasmijane djevojčice s mobitelima na pragu njegove radionice? Vjerojatno da, ali bez zvuka mašine i tupog, ali sretnog i životopisnog udarca čekića.

Ovaj je tekst nastao na temelju fotografija koje je snimio karlovački fotoreporter Denis Stošić koji je fotografirao dobre duše Karlovca, one iza kojih stoji puno truda, rada, odricanja, padova i boli. Te dobre duše čine seriju fotografija koju je Stošić nazvao neVIDLJIVI.